Kroz povijest, često smo mjenjali božanstva kojima smo se klanjali. Neka su bila stvorena iz koristoljublja, očekujući da će "vjernici" plaćati izdašne svote vođama. Druga su bila stvorena iz ideoloških ciljeva, često od strane raznih vladara koji su htjeli ujediniti narod. U svim tim sustavima, božanstvo često nije moralo biti ni osoba (prirodna ili natprirodna), ideja je bila dovoljna da potakne ljude na revolucije ili okupi ih pod nečijim barjakom.

Danas svijet štuje drugo božanstvo - novac. Postoji stara uzrečica, "Novac je dobar sluga, ali loš gospodar." I uistinu, kroz povijest čovječanstva, kult novca žrtvovao je više ljudi nego sve nuklearne katastrofe, Maje, Inke i Asteci zajedno. Zapitajmo se samo koliko je ratova započelo radi novca, u kojem god on obliku bio (stoka, posjedi, rudnici...), koliko je ljudi počinilo samoubojstvo, koliko obitelji doživjelo krahove radi propalih kompanija. Uistinu, broj žrtava kulta novca je neizbrojiv.

No što čini našega, kršćanskoga Boga drugačijim? Prije svega, pozvat ću se na staru pravnu uzrečicu - "Istina oslobađa." Vjerujem da ljudi ni sami ne znaju koliko istine ima u toj uzrečici. Razna su božanstva kroz ljudsku povijest čovjeka nastojala zarobiti, navesti ga da mu služi, da im se prinose žrtve... No ne i naš Bog. On nas je stvorio na svoju sliku i priliku, slobodne! Ćak i kada smo pali u ropstvo grijeha, on nam je obečao Spasitelja, onoga koji je "Put, Istina i Život." I nisu li nas taj Put, ta Istina i taj Život oslobodili? Istina uistinu oslobađa!

No ne zaboravimo, postoji razlika od oslobađanja i slobode. Marko nam u svom evanđelju govori:

"Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge." (Mk 10, 45)

Krist uistinu oslobađa, i dok postoji želja da se otkupe svi, svi ga na žalost ne prihvaćaju. Istina stoga oslobađa, nanovo i nanovo, ali na kraju ne bivaju svi slobodni. Svijet nudi svoja iskušenja, i mnogi se nalaze uhvaćeni u mrežu navezanosti na brojne stvari, ili čak i osobe. Jakovljeva poslanica nas upozorava:

"Preljubočinci, ne znate li, da je prijateljstvo ovoga svijeta neprijateljstvo Bogu? Tko dakle hoće da bude prijatelj svijetu, postao je neprijatelj Božji." (Jak 4, 4)

Upozorenje je oštro, no i istinito. Da parafraziram: ne može se služiti dva gospodara, niti sjediti na dva stolca. Društvo ima svoje kriterije - uspjeh, novac, egocentrizam, lažu ravnopravnost i lažne tolerancije... Mi s druge strane imamo svoje - istinu, ljubav, vjeru. To dvoje se najčešće jednostavno ne može susresti i podudarati. Ta nije li ljubav koja sebe daje oprečna egocentrizmu koji za sebe uzima? Ili nije li tolerancija (snošljivost) nadiđena ljubavlju?

"Tko nije sa mnom, protiv mene je. I tko sa mnom ne sabire, rasipa." (Lk 11, 23)

“Nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio kontinenta, dio Zemlje; ako More odnese grudu zemlje – Europe je manje, kako da je odnijelo kakav rt, posjed  tvog prijatelja ili tvoj vlastiti, smrt svakog čovjeka smanjuje mene, jer sam obuhvaćen u čovjecanstvu.

I zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni;

Tebi zvoni”

Ernest Hemingway

U prošlim sam objavama kritizirao brojne stvari, od relativiziranja morala, izvrtanja svega "normalnog", preko shvaćanja božjeg zakona i grijeha, pa sve do kritike mlakosti i zatajivanju vjere. No sad vrijeme je za pozitivnu kritiku, pohvalu jednoj od najljepših stvari u životu - prijateljstvu.

Vijesti nas često bombardiraju teškim materijalima - financijskim krizama, nasilnim događajima i koječim ostalim. Uz krize u društvu brojne su i krize naših života - ta nema osobe koja je kroz svoj život kročila po perju i laticama cvijeća. No nisu li prijatelji ti koji nam olakšavaju nositi križ, kao što je Šimun nosio Isusov? No ne zavaravajmo se o razlici između poznanika i prijatelja.

Kupljeni 'prijatelji' su danas najčešća kategorija, poznata ponajviše imućnima. Mnogo je ljudi koji će nam držati ruku i tapšati nas po leđima, sve dok im stojimo na usluzi, sve dok oni imaju nekakvu korist od nas. Druga opasnost su 'da prijatelji', to jest ljudi koji se u svemu slažu sa nama, vjerujući da biti pravi prijatelj znači uvijek pomoći i/ili podržati nas, pa makar pomagali ili nas podržavali u nečemu lošem.

Što su onda pravi prijatelji? Hemingway je to jasno i lijepo sročio - to su ljudi koji suosjećaju sa drugima, koji su tu uz nas kada im nemamo što za pružiti, ljudi koji su sposobni opomenuti i ukoriti pođemo li krivim putem. Njihovo je nastojanje sročeno izrekom:

"Pravi prijatelj čuva prijatelja, a ne prijateljstvo."

I uistinu, to razmišljanje nije jednostavno, a praksa je još teža. Prijateljstvo, pogotovo između dvije izgrađene osobe, može biti jako čvrsta veza, jedna čiji prekid može biti težak i neugodan. I upravo zato brojni ljudi ne žele "lupiti šakom po stolu" i reči: "Dosta je bilo!" I to je način na koji nastaju 'da prijatelji', ljudi koji više ne mogu služiti kao kompas u životu drugima, a često ni sebi. No nemojmo ovo shvatiti krivo, i zaključiti da ljude treba odbaciti samo jer oni sami nisu sposobni razumjeti puninu prijateljstva - nasuprot, to samo pokazuje kolika je potreba da budemo ono što drugi ne mogu biti. Jedan je svetac rekao: "Cilj mog života je da budem dobar, a svi drugi bolji od mene." Ima li uzvišenijeg cilja od toga? Jer nema istinskog prijatelja koji će se pitati što on može dobiti od nas, umjesto da se pita što nam on može dati, baš kao što nema 'prijatelja' koji prijateljstvo očekuje, a nije ga spreman pružiti.

"Ovo je zapovjed moja: ljubite jedan drugoga kao što sam ja ljubio vas! Nitko nema veće ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje. Vi ste moji prijatelji ako učinite što vam zapovijedam. Više vas ne nazivam slugama, jer sluga ne zna što namjerava učiniti gospodar. Nazvao sam vas prijateljima, jer vam saopćih sve što sam čuo od Oca."

Iv 15, 12-15

I uistinu, pravo prijateljstvo podrazumjeva pravu ljubav, ljubav koja ne skriva, ne laže, ne traži, hvali se i ne iskorištava. I ćak ako ljudi tako ne ljube nas, budimo sol zemlje i svjetlost svijeta, budimo im prijatelji i ljubimo ih.

Zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi što je stvori Jahve, Bog. Ona reče ženi: "Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?" Žena odgovori zmiji: "Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti. Samo za plod što je nasred vrta rekao je Bog: Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!" Nato će zmija ženi: "Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog, onog dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo."

Post 3, 1-5

Čovjek je od svog postanka vođen znatiželjom. Ponekad, ona urodi dobrim plodom, poput otkrića novih zemalja, ljekova, napredaka u znanosti koji nam omoguće sigurniji i/ili ugodniji život. Ponekad, ona za sobom povuče i brojne žrtve (Mengelejevi pokusi). Bez obzira na posljedice, ta je znatiželja najčešće vođena ciljem da "upotpuni" čovjeka, unaprijedi ga. Danas smo više nego ikad prije svjedoci sve jače želje da naša kultura "napreduje". Donose se novi zakoni, stvaraju novi izumi. Brojni su filozofi to već primjetili kao pokušaj čovjeka da postane drugi Bog. A gdje je to primjetljivije nego u pokušajima da se kreira, pa ćak i kontrolira sam životni proces? Pokušaji klonirajna, umjetna oplodnja, pravo majke da ubije svoje dijete, pravo na ubojstvo iz samilosti... Sve su to samo djelići ljudskih nastojanja da se čovjeka postavi alfom i omegom života i smrti.

No koja je veza između ploda što su ga Adam i Eva "jeli" usred Edenskoga vrta, i čovjekova nastojanja da zamjeni Boga? Plod je to stabla spoznaje dobra i zla, plod koji je ljudima dao da razluče valjano od pogrešnog, istinu od laži. I više od toga - plod je to ljudskih nastojanja da sami prosuđuju o dobru i zlu, bez poštivanja Božjega suda. Na samom kraju, što je 'jedenje' sa tog stabla ako ne govorenje Bogu: "Mi te ne trebamo, već sami možemo prosuditi o onom što je za nas dobro a što nije." I zmija sama govori: "vi ćete biti kao bogovi", potiče ljudsku taštinu, a mi padamo u zamku. Nije to ćak ni jedini biblijski primjer ljudskog nastojanja da zamjeni Boga, tu je i priča o Babilonskoj kuli - tornju građenom ljudskim rukama koji je trebao sezati sve do nebesa. A što su nebesa ako ne prijestolnica Božja?

No, vratimo se na Knjigu postanka. Na prvi pogled bi nam se božja prijetnja "Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!" mogla činiti zlokobno, možda i ostaviti sliku Boga koji ubija jer je netko prekršio njegove zakone. No je li to uistinu slučaj? Danas kada relativiziramo moral i sami određujemo što je dobro a što zlo, je li Bog taj koji ubija? Kada govorimo kako je abortus u redu, nije li ljudska ruka ta koja oduzima život? Kad legaliziramo opijate, zasigurno nije Bog taj koji ubija predoziranjem. Božji zakon je jasan, izričit i jednostavan, no unatoč tome, mi sa njim redovito radimo kompromise, banaliziramo ga ili jednostavno igrnoriramo, i svaki put kada to činimo sami nanovo činimo istočni grijeh, sami nanovo govorimo Bogu kako su naše spoznaje dobrog i lošeg bolje od njegovih, i kako je naš sud pametniji.

Prijatelj mi je nekoć rekao, "Mi se kroz život vozimo automobilom sa upaljenim kratkim svjetlima - možemo prosuditi o onom što nam je blisko, i na temelju toga radimo planove. No Bog ima duga svjetla, vidi dalje nego što mi možemo zamisliti, i kroz mrak onoga što dolazi on nas priprema." Na nama je da se odlučimo na što ćemo se oslanjati, naše znanje koje se zasniva na ograničenim spoznajama, ili ćemo se prepustiti Božjoj Providnosti koja je neograničena.

Brojni se ljudi sjećaju (pogotovo stariji) kako se prije drugačije gledalo na mnoge stvari - bilo da je riječ o radu, raznim vrijednostima (bilo moralnim ili drugim), načinu provođenja slobodnog vremena... Štošta se promijenilo već samo u posljednjih dvadesetak godina. A štošta se još uvijek mijenja. Nije čudno što onda prosječan čovjek u promjenjivom svijetu traga za vjerom - ako vjerujemo da je Bog svevremen i apsolutan, jednaka su i njegova pravila, svevremena i apsolutna. U svijetu koji nema fiksnu točku i koji nam malo govori da je bijelo - bijelo, a malo da je crno, vjera stoji nepromjenjiva. Njezina apsolutnost je mnogima način da se uhvate za "sidro" kako godine prolaze.

Na žalost, svijet voli relativizirati stvari. Govori nam, između ostaloga, da moral više nije podložan višem autoritetu i nije nepromjenjiv - nasuprot on ovisi o osobnim stavovima, i ako nam se ne sviđa može se promijeniti. Na primjer, dvadesetak godina unazad, abortus je bio nezamisliv kao redovita praksa, no danas se to pripisuje pravu majke da odluči o svom životu (a i bebinom). No ni tu ne stajemo - danas se ćak raspravlja i o "postnatalnom abortusu" (ubojstvo djeteta NAKON poroda)! Naziv je pod navodnicima jer je to samo ubojstvo upakirano u ljepši izraz. I tu nam etičari nastoje reči da je ćak i takav "abortus" u redu ako može pokvariti kvalitetu života obitelji (npr. ako se dijete rodi bolesno). Moralna se pravila malo po malo pomiču, i to ne u boljem smjeru.